Preliminary findings and recommendations
United Nations Special Rapporteur on the situation of human rights defenders, Mary Lawlor
Sarajevo, 20 June 2025
1. Introduction
Good morning everyone and thank you for joining this press conference. My name is Mary Lawlor, I am the UN Special Rapporteur on the situation of human rights defenders. My mandate, given to me by the UN Human Rights Council, is to monitor the situation of human rights defenders (HRDs) around the world.
Since 9 June 2025, I have been in Bosnia and Herzegovina on an official visit. The aim has been to assess the environment for people seeking to exercise the right to defend human rights in the country. Today, I am concluding that visit and will share my preliminary findings. I will be analysing these further as I develop my final report, which I will present to the UN Human Rights Council in March 2026.
It has been very moving for me to be here again. It brings back conflicting memories of the horrors of the 90s. I say conflicting, because while memories of the terrible things that were done remain, so do the memories of the people who did all they could to stop them.
My visit began and ended here in Sarajevo, and in between my time in the capital my team and I travelled to Banja Luka. During my days in these cities, I met with representatives of the Ministry of Justice of Bosnia and Herzegovina, the Ministry of Human Rights and Refugees, including the Gender Equality Agency and the Advisory Body for the Protection of Women Human Rights Defenders, the Ministry of Justice and the Ministry of Interior of Republika Sprska, the Gender Centre of Republika Sprska, the Joint Committee on European Integration and the Joint Committee on Human Rights of the Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina, the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, and the Ministry of Interior of Canton Sarajevo.
I also met with the three Ombudspersons of the Institution of the Human Rights Ombudsman of Bosnia and Herzegovina.
I also travelled to Bijeljina, Bihać, Kakanj, Lopare, Prijedor, Prnjavor, Srebrenica and Zenica.
I want to thank the Government of Bosnia and Herzegovina for inviting me to the country and facilitating my visit, and all the authorities who met me.
I also wish to thank the United Nations Resident Coordinator and the United Nations Country Team, especially the senior human rights advisor and her team, for their help arranging this visit.
Last but certainly not least, I wish to thank all the human rights defenders who spoke with me. I express my full solidarity with you and your struggles.
2. Preliminary Findings
Across all of Bosnia and Herzegovina, in the Federation, in Republika Srpska and the Brčko District, in the cities and in rural areas, people are doing amazing work protecting and promoting human rights.
People defending the right to a healthy environment, in the spirit of the women of Kruščica, are protecting ecosystems, the right to a healthy environment and the right to water. They are an amazing example, uniting across the country and defending the universality of human rights that would be washed over by corporate, political and personal interests. They are confronting illegal mining, corruption and dispossession.
People from the Roma community are deconstructing discrimination and empowering Roma children, women and youth.
Members of the LGBTI+ community and their allies are standing up for their rights, insisting on equality for all, no matter their gender identity or sexual orientation.
Defenders with disabilities are insisting, justly, on full implementation of the UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities and on putting an end to their exclusion in society, organising, protesting and playing their part in social movements.
People standing in solidarity with migrants, refugees and asylum seekers are documenting pushbacks on both the Croatian and Serbian borders, identifying those who have lost their lives as a result of criminal action or State negligence, and making sure that people on the move can live their days in dignity.
Human rights defenders are working on transitional justice, ensuring the violence of the past is neither repeated or glorified, and that victims can access redress and overcome trauma.
Often, people defending human rights are from marginalised groups themselves, or those discriminated against in society. In some cases, they were victims of crimes during the war.
They are achieving so much, in spite of the fractured political landscape and the ‘frozen peace’ described by so many of the people I met during my time here.
It’s the 30th year since the Srebrenica genocide and the signature of the Dayton Peace Agreement, and human rights defenders throughout the country are showing incredible unity and solidarity with one another and the people of Bosnia and Herzegovina. They embody the better future that peace proclaimed. There are examples of them being accompanied by authorities in their work, but nowhere have I seen the level of political will that would amount to full support.
There is also significant evidence of authorities and third parties directly and deliberately undermining human rights and putting human rights defenders at risk.
3. Good practice
I have come across some positive practices by the authorities.
The Ministry of Human Rights and Refugees has established an Advisory Body for the Protection of Women Human Rights Defenders within its Gender Equality Agency. While it could and should be empowered to do much more, with wider participation and fuller mandate, it was referenced as a good practice by several human rights defenders I met.
Entity-level Ministries – both in the Federation and Republika Srpska – have in some cases shown some cooperation with human rights defenders and public support for their work, so long as issues deemed politically sensitive are avoided.
Local authorities have also shown support for people exercising the right to defend human rights – in particular outside of the cities, including for people defending and promoting the rights of minorities, women’s rights and defending the natural environment. Prnjavor provides one such example.
In the Brčko District, the Law on Public Assembly introduced in 2020 complies with international human rights standards, and could be a model for other legislators to follow, as has been done by some cantons in the Federation of Bosnia and Herzegovina.
Independent human rights bodies, such as the Institution of the Human Rights Ombudsman showed a reluctance to take action on sensitive issues, with patchy support for people working for the human rights of others. They must be much more proactive and unified.
There was favorable feedback from human rights defenders who engaged with the Ombudsman for Children of the Republika Srpska.
These are positive examples and should be built on. The greatest support human rights defenders are receiving, however, is from one another. That solidarity should be replicated by the authorities
4. Issues of concern
Deteriorating situation for human rights defenders in Republika Srpska
Recent years have seen a serious deterioration in the environment for defending and promoting human rights in Republika Srpska.
Human rights defenders, including critical independent media and civil society organisations, have been depicted by high-level authorities, including the President of the entity, Milorad Dodik, as enemies of Republika Srpska. This appears to have been made a cornerstone of the sustained, regressive, ethno-nationalist discourse used by ruling politicians in the entity and seemingly aimed at sowing division to cement power captured since the Dayton Agreement, and clear the way for personal gain.
Amidst this discourse, and as a central part of it, legislation has been introduced with the ostensible aim of protecting the entity of Republika Srpska and the rights of its inhabitants as such, but which appear solely to restrict civil and political rights, particularly the rights to freedom of expression, freedom of association and non-discrimination. This has been accompanied by legislation facilitating the work of extractive companies.
The re-criminalisation of defamation through amendments to the Criminal Code of Republika Srpska in July 2023 marked a watershed moment in this regard. The amendments, which came into force in January 2024, created a new chapter in the Criminal Code exposing those found guilty of defamation to fines of up to €3,000, and if these fines go unpaid, the person risks up to 2 years’ imprisonment.
Some exceptions for liability were provided in the amendments, including where the statements in question are made “for the defence of rights”. But it would be on the accused to prove this defence, and they do not do enough to remedy the problems with the law.
That is because the legislation’s problems are existential. The amendments are incompatible with article 19 of the ICCPR, failing to meet the criteria of necessity, legal certainty or proportionality: defamation should be a civil wrong, not a criminal offence. Bad practice in other States is no justification for this. Criminal defamation laws should be abolished, and replaced, where necessary, with appropriate civil defamation laws.
Since the re-criminalisation of defamation, several other new laws have further significantly impacted on human rights defenders in Respublika Srpska. While the Republika Srpska authorities insist that there is no connection between these pieces of legislation, this is not my assessment.
Among these is the Law on the Special Registry and Transparency of the Work of Nonprofit Organisations (the so-called ‘foreign agent law’). While the law was recently struck down by the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, its content, and the manner in which it was adopted, are indicative of the stigmatising approach by the entity’s Government towards people it perceives as obstructing its agenda.
The law was adopted under an emergency procedure, authorised as a result of its supposed necessity to protect the constitutional order of Republika Srpska. It provided for the classification of NGOs receiving foreign funding and deemed to carry out “political actions or political activities” as “agents of foreign influence”, and provides for the creation of a special registry for such NGOs. Under the law, this registry will be managed by the Ministry of Justice of Republika Srpska, who shall be the arbiter of which activities could be considered “political” in the context of the law. If implemented, NGOs on the register will be subjected to heightened scrutiny by authorities, including inspections.
Like the amendments re-criminalising defamation, the so-called foreign agents law appears to have been introduced as part of a deliberate policy of the authorities in Republika Srpska to delegitimize the activities of anyone opposing the interests of powerful figures within the ruling party. This includes human rights defenders, such as members of civil society organisations and independent journalists. It may be used to further demonize and undermine civil society organizations receiving foreign funding. During the drafting process of the law, I had called for its withdrawal. While I was relieved to see that this law was annulled by the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, I was informed by the Minister of Justice of Republika Srpska that they are going ahead with the drafting of secondary legislation, which will be followed by the creation of the register. This is extremely concerning. The legislation should be abandoned for good.
As part of the ethno-nationalist, internal-enemy narrative adopted by the authorities of the Republika Srpska, the rights of women and the LGBTI+ community, as well as those defending their rights, have been explicitly depicted as a threat to traditional value and the family to be confronted. This is seen in amendments to the Criminal Code of Republika Srpska in February 2025, which removed the term “gender identity” as a protected characteristic from articles criminalising hate crimes, hate speech and the protection of human rights and people working for equality. Doing so potentially removes legal protections for people targeted by hate crimes on the basis of their gender identity, including human rights defenders and those advocating for equality. It sends a very negative signal to society and is an example of the authorities adopting the agenda of the anti-gender movement present in the country. While the Republika Srpska authorities insist they have strengthened legal protection through the amendments, HRDs affected strongly disagree with this.
The same pattern is replicated in the Law on the Protection of the Constitutional Order of Republika Srpska, introduced in March 2025. Although it did not reach the level of final adoption, I fear the law may be reintroduced or simply implemented. Provisions criminalising those who “threaten the constitutional order of the Republika Srpska” or who “disrespect or fail to implement the decisions of the institutions or bodies of the Republic Srpska” could have a severely negative impact on human rights defenders and exacerbate self-censorship of all voices critical of the policies of the entity’s authorities.
The rights to freedom of expression and freedom of association, as well as freedom from discrimination and gender equality, are protected under the International Covenant on Civil and Political Rights, to which Bosnia and Herzegovina is a party, as well as other international human rights instruments and standards. The right to freedom from discrimination is a fundamental human right, as is the right to gender equality. The rights to freedom of expression and association can only be restricted under limited exceptional circumstances. In recent years, these key tenets of international human rights law have been railroaded through in Republika Srpska.
The situation for environmental human rights defenders across the country
People protecting human rights connected to the environment are doing amazing work in Bosnia and Herzegovina. While some have thus far been able to organise freely, and with success, there are several emblematic cases of significant concern that suggest pressure against them is growing.
During my visit, I heard of issues for 1) environmental defenders at the grassroots level, particularly in communities near sites of proposed or existing extractive and so-called ‘green-transition’ projects; 2) for independent journalists covering environmental issues, including connected corruption and business activities; and 3) for NGOs supporting both journalists and grassroots activists, and advocating with the authorities.
In Republika Srpska, the adoption of the so-called foreign agent law stirred significant concerns among environmental defenders. Although an exception for environmental NGOs was included in the law, human rights defenders told me they fear their work could be considered ‘political’ at any moment, and that they may be included in the register, which would severely stigmatise their work. The re-criminalisation of defamation has also had an impact, leading to self-censorship. This should be seen in light of legislation introduced to facilitate the work of extractive companies in the entity, including through the Law on Geological Surveys.
Several grassroots activists working on the protection of the environment have been targeted in smear campaigns, and SLAPPs – strategic lawsuits against public participation – are a major issue that must be addressed. I was encouraged to hear the Ministry of Justice of Republika Srpska say they are open to legislation which would do this. SLAPPs are being brought by foreign and local companies against women human rights defenders active on environmental issues, with local political interests also often involved. Cease and desist letters threatening undue legal proceedings have also reportedly been sent to human rights defenders in NGOs by companies, in an apparent attempt to intimidate and silence them.
An emblematic example is the spurious case brought against the young women human rights defenders Sara Tuševljak and Sunčica Kovačević, for their defence of the Kasindolska river and the rights of those who rely on it. There are several striking aspects of the case. The first is the resilience Sara and Sunčica have shown, despite being dragged through the courts for the last three years. They are not victims. They are an example all in Bosnia and Herzegovina should be proud of. They should be supported, yet many people seem to be profiting from the SLAPP against them. This includes the Belgian company who brought the case, Green Invest, the local construction company and those involved in it, the law firm representing the company, the company providing expert evidence before the court. I have been following the case since 2022 and will continue to do so. I call on the company to abandon it, and urge the government to provide an official reply to the allegation letter I sent on the case in January 2023.
Another case of significant concern involves Mr. Zoran Poljašević, one of the leaders of the successful movement to protect Mount Ozren, the site of proposed ‘critical mineral’ mining. I was inspired by the story of the movement, which has seen people from Republika Srpska and the Federation of Bosnia and Herzegovina unite to protect the mountain’s ecosystem, culture and history. Yet Zoran has paid a high price, allegedly being dismissed from his job as an engineer in retaliation for his role in the movement. A hearing in his court petition for unfair dismissal is upcoming, and I will be closely following the outcome – he should be reinstated.
Environmental defenders have also been directly threatened because of their activism and warned to stop it. I am seriously concerned about the environmental damage and human rights impact of lignite mining in the Bukova Kosa municipality, near Prijedor, and urge the authorities of Republika Srpska to engage in meaningful and inclusive consultations with local residents and human rights defenders to find a solution and remedy.
There are other cases I have received information on and I will be looking into them further. I am also very concerned by reports I have received of pressure being put on human rights defenders by foreign diplomats from embassies with interests in extractive projects in the country.
The situation for journalists
Independent journalists play a vital role in exposing human rights violations. They are important allies of human rights defenders and often exercise the right to defend human rights themselves. They should be supported, and all States should create an environment in which they can work freely, without fear.
There is evidence that this is not happening in Bosnia and Herzegovina. The re-criminalisation of defamation in Republika Srpska, already discussed, is the clearest expression of this. While to date there have been no convictions of journalists on the basis of the new crime, it has significantly undermined their work, with journalists reporting on human rights issues, such as corruption and extractive industries, feeling the need to self-censor and take extra precautions in their work.
While there are particular challenges in Republika Srpska, there are issues for journalists across the country, not only in the RS. Like environmental activists, they are also being targeted in baseless civil lawsuits (SLAPPs) and through threats of legal action made in an attempt to silence them, as well as physical attacks and online abuse. There is widespread impunity for these attacks, with journalists reporting that efforts towards accountability grind to a halt when cases reach prosecutors’ offices, and retaliation against journalists is rarely, if ever, condemned by politicians. Some high-ranking politicians, in particular in Republika Srpska, have also repeatedly singled journalists out for public vitriol, with threats and smears from politicians carried out with impunity. The Special Report of the Ombusdman’s Institution on threats against journalist, published in 2017, shows that these issues are far from new. In the opinion of many of those I spoke with, however, they have since gotten worse, with independent journalists also standing to be significantly affected by the adopted foreign agent law in Republika Srpska.
Contact points for journalists at risk have recently been created in prosecutors’ offices and ministries of interior, and this is encouraging. When speaking with journalists about the mechanism, however, they made clear that it is currently unable to offer them effective protection, and should be strengthened.
The situation for LGBTI+ rights defenders
As with environmental defenders and independent journalists, people advocating for the rights of the LGBTI+ community are under pressure in Bosnia and Herzegovina. This is a clear area of concern.
The situation is not, however, uniform.
LGBTI+ rights defenders can organise with relative freedom in the Federation of Bosnia and Herzegovina, at least in large cities. The annual Pride event held in Sarajevo is a testament to their amazing work. They are, however, forced to overcome onerous obligations imposed by Sarajevo Canton when organising it, stemming in the Canton’s Law on Public Assembly, which does not comply with international human rights law and standards and should be reformed. LGBTI+ demonstrations in Sarajevo, including Pride, are designated as ‘high risk’, leading to significant security costs that are required to be born by the Pride organising committee.
The situation is significantly worse in Republika Srpska, where the LGBTI+ community has been directly stigmatised by the ruling party. On 18 March 2023, LGBTI+ rights defenders who had arranged a meeting in Banja Luka were attacked by a violent mob. The meeting had been organised after a film screening the activists had planned was banned by the local police a few hours before it was set to take place. Such events had been taking place for several years in the city, without incident, but on this occasion the event came to the attention of local politicians, with the President of Republika Srpska and the mayor of Banja Luka both speaking out in opposition to it. An investigation was opened into the attack, which was captured on camera and happened in the presence of Republika Srpska police, but has not been completed yet, despite the fact that over two years passed. I am very concerned this occurred in a context of hate speech targeting the LGBTI community and by reports that this was not an isolated incident.
There has been complete impunity for the attack, and it has had a major impact on LGBTI+ rights defenders in the entity but also across the country. It should be seen in the context of both the recent legislative projects undermining human rights in the entity, and the internal-enemy narrative developed by high ranking members of the ruling party.
The situation for migrants’ rights defenders
In previous years, migrants, refugees and asylum seekers have faced very difficult conditions in Bosnia and Herzegovina, as have those who have been working in solidarity with them. During my visit, I heard about how people doing this work were severely harassed in the past, in particular in border regions, with women human rights defenders notable among those targeted. Although migrants, refugees and asylum seekers still face challenges in the country – including access to adequate food and health care, and alleged police violence – the situation has improved since, and people are able to work in solidarity with them without fear in most cases. Yet they face administrative obstacles, and find themselves forced to put significant time and energy into bureaucratic struggles that could be resolved much quicker with proper state support. Administrative requirements also appear to be instrumentalised to threaten human rights defenders working at borders in some cases. I will continue to monitor this situation, and intend to examine it further in my final report. Solidarity should be supported – never obstructed, repressed or criminalised.
The situation for those working on transitional justice and reconciliation
Some of the most challenging work in the country is being done by people seeking to address the wrongs of the war. It is lonely work, mainly being done by women, and with either little support from authorities or often in active opposition from them. People are often afraid to support these defenders publicly. One woman human rights defender told me how heavily she has been impacted by seeing the crimes perpetrated in her region repeated in Gaza, while the international community simply idly stands by again. Time is passing, but it does not heal all wounds. Transitional justice takes courage, understanding, and persistence. Human rights defenders are showing it, but they need support.
Defenders told me about administrative harassment, including police inspections during the COVID-19 pandemic, where these organizations were the only ones singled out. One of the crucial steps to reconciliation should be the erection of memorials for the civilian victims of the war, including for the children of Prijedor, which has been facing administrative obstacles and political opposition. Human rights defenders working on transitional justice and reconciliation should be able to work without fear of losing their jobs or risk further ostracization and retraumatization.
The situation for human rights defenders with disabilities
In meetings with human rights defenders with disabilities during my visit, I heard of the major challenges for persons with disabilities in Bosnia and Herzegovina, including social exclusion, poverty and widespread barriers to the exercise and realisation of their rights. The State ratified the UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities in 2010, yet despite some advances, the medical approach to disability appears still to be entrenched in the country. This is significantly affecting the rights of persons with disabilities in the country, including their right to defend human rights.
Women defenders with disabilities feel that they are left out of both the women’s rights movement and the disability movement. Access to justice remains a major concern, with no institutional structure for systemic, free legal aid. Additionally, the Law on Representation only allows for representation under one category of persons with disabilities, which hinders the work of larger Unions representing membership-based associations.
The right to public participation for persons with disabilities and those advocating on their behalf should be made more accessible, including by more accommodation made both in terms of physical accessibility and meaningful inclusion.
The situation for human rights defenders from minorities
Minorities form part of the rich fabric of people in Bosnia and Herzegovina, yet they face significant challenges resulting from the discrimination inherent in the Dayton Peace Agreement and its replication in society. It is more difficult for a person from a minority to speak up and organise in defence of human rights, and yet they are, with success, all over the country. In some instances they are supported by authorities, particularly at local levels, such as in Prnjavor. In certain municipalities they seem to be well accepted by both the majority population and local authorities, while elsewhere they face difficulties. There have also been some notable success stories, but challenges remain and minority rights activists are also feeling the impact of the above-mentioned legislative initiatives in Republika Srpska.
The situation for women human rights defenders
Women are at the forefront of struggles for human rights and social justice in Bosnia and Herzegovina, as they are all over the world. They are present in environmental struggles, in transitional justice, in the protection of the rights of migrants’, in independent journalism and advocacy in defence of the rights of the LGBTI+ community, the rights of minorities and of persons with disabilities. Yet being a woman is a risk multiplier when it comes to human rights activism in the country. In many of the cases of retaliation against human rights defenders, it is women who are targeted for exercising their right to defend human rights. This is happening in the courts, where women human rights defenders are being targeted in SLAPPs; it has happened at the borders, where women have been threatened, doxxed and physically attacked for their work with people on the move; it is happening where women from minorities are confronting prejudice within and outside their own communities; it is also happening to women human rights defenders defending the rights of other women and providing them support, as they are often stigmatized and face gendered and misogynistic comments both in person and on social media. It appears that when activism brings women human rights defenders into the public eye, the risk of retaliation appears to increase.
Much of these risks are due to a deeply patriarchal society, where women traditionally have been relegated to dealing matters of the family. Women defenders are also facing backlash from anti-rights and anti-gender movements, including on social media. They told me that they often don’t even report the threats or attacks to the police as they do not expect to receive any tangible support. Additionally, their families and communities may pressure them into giving up their human rights work.
5. Conclusions
The unique political system in place in Bosnia and Herzegovina, and the complex legislative landscape that has developed within it, mean that the situation for human rights defenders in the country is far from uniform. The standards all authorities in the country must adhere to, however, are clear. They are laid out in the international human rights treaties to which the State has become a party, and the connected human rights standards. This also includes the UN Declaration on Human Rights Defenders, adopted by consensus at the UN General Assembly in 1998, expanding on the rights enshrined in the core treaties of international human rights all. The Declaration recognises that all people have the right to defend human rights; to take peaceful action to protect them when they are at risk of being violated; and that the State has a duty to protect people from violence, threats, retaliation, discrimination, pressure or arbitrary action in any form for the exercise of this right.
Much more could be done to make the Declaration a reality in Bosnia and Herzegovina, and much could be gained through doing so: on transitional justice; anti-corruption; the rights of women; of minorities; the LGBTI+ community; environmental protection and a just transition that upholds the principle of universal human rights. The responsibility lies with the State, in all its manifestations. I call on it to take up the challenge of the Declaration and work with human rights defenders to make the protection, respect and realisation of human rights for all those under its jurisdiction a reality.
6. Preliminary recommendations
To authorities across the country:
- Take proactive measures to tackle negative narratives around promoting and protecting human rights in the country, including by ceasing all public statements by politicians disparaging the work of human rights defenders or conflating it with criminality or security concerns;
- Promote the role of independent journalism and take measures to ensure that journalists are protected from intimidation or retaliation of any kind for their work;
- Ensure conformity between all national legislation and international human rights law;
- Sign and ratify the Council of Europe Convention on the Protection of the Environment through Criminal Law and work with civil society to prepare for its full implementation;
- Ensure respect by all relevant authorities for the Aarhus Convention as a national priority;
- Significantly strengthen the network of contact points for journalists at risk in prosecutors’ offices and ministries of interior, Take steps to create focal points for civil society organisations working on human rights issues within the Ministry for Human Rights and Refugees, and all other relevant ministries;
- Legislate and take awareness raising measures, including among prosecutors and the judiciary, to prevent the misuse of criminal and civil law against human rights defenders, including journalists, through SLAPPs;
- Take appropriate measures to ensure meaningful, inclusive and equal public participation of human rights defenders; including by, identifying and eliminating obstacles to accessibility for defenders with disabilities;
- Improve transparency of appointments of members to minority councils and ensure the equal, effective participation of women from minorities in decisions affecting them.
To the authorities of Republika Srpska:
- Repeal the amendments to the Criminal Code re-creating the criminal offence of defamation, ensuring that it is only classified as a civil offence in legislation that upholds freedom of expression as guaranteed by ICCPR article 19;
- Repeal the Law on the Special Registry and Publicity of the Work of Non-profit Organizations and take active measures to fully protect freedom of association, as guaranteed by ICCPR article 22;
- Repeal the amendments to the Criminal Code concerning gender identity, reinstating the term, and take active measures to promote the human rights of the LGBTI+ community in the entity, including the work of those defending their rights;
- Ensure with no further delay an impartial and effective investigation into the attacks on defenders of LGBTI+ rights in Banja Luka in March 2023, and that perpetrators are brought to justice;
- In consultation with environmental human rights defenders and affected community members, conduct a review of any licenses granted for lignite mining in Bukova Kosa, near Prijedor, taking into account environmental and human rights impacts.
To the authorities of the Federation of Bosnia and Herzegovina:
- Consider advancing the Bill on Civil Initiative and Protection of Citizens and Activists and, once adopted, ensure its full and effective implementation.
To all cantonal authorities:
- Ensure all cantonal level laws comply with international human rights standards, particularly around the rights to freedom of association, peaceful assembly and expression (ICCPR articles 19, 21 and 22)
- Ensure that the burden of the costs of security measures during public assemblies such as Pride do not fall on the organizers of these assemblies.
To the Institution of the Human Rights Ombudsman:
- Prepare a special report on the situation of human rights defenders, including specific sections on those defending rights linked to the environment; women’s rights; the rights of the LGBTI+ community; the rights of persons with disabilities; and migrants’ rights defenders;
- Include sections on human rights defenders in other relevant special thematic reports;
- Collect and publish disaggregated statistics on complaints received from human rights defenders;
- Attend court proceedings in cases concerning human rights defenders, including the civil cases against Sara Tuševljak & Sunčica Kovačević.
Preliminarni nalazi i preporuke
Specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za položaj branitelja ljudskih prava, Mary Lawlor
Sarajevo, 20. juni 2025.
1. Uvod
Dobro jutro svima i hvala vam na odzivu na ovoj konferenciji za medije. Moje ime je Mary Lawlor, specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za položaj branitelja ljudskih prava. Moj mandat, utvrđen odlukom Vijeća UN-a za ljudska prava, podrazumijeva praćenje položaja branitelja ljudskih prava širom svijeta.
Od 9. juna 2025. godine boravim u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini. Cilj je bio procijeniti okruženje za one koji žele ostvariti pravo na odbranu ljudskih prava u zemlji. Danas završavam svoju posjetu i podijelit ću s vama svoje preliminarne nalaze. Nalaze ću analizirat dalje tokom izrade svog završnog izvještaja, a koji ću predstaviti Vijeću UN-a za ljudska prava u martu 2026. godine.
Za mene je bilo vrlo emotivno ponovo posjetiti zemlju. Istovremeno se vraćaju oprečna sjećanja na užase devedesetih. Kažem oprečna, jer dok su sjećanja na užase prošlosti i dalje prisutna, tu su i sjećanja na one koji su učinili sve u svojoj moći da te užase zaustave.
Moja posjeta je započela i završila se ovdje u Sarajevu, a između boravaka u glavnom gradu, moj tim i ja smo posjetili Banju Luku. Tokom posjeta ovim gradovima, sastala sam se s predstavnicima Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, uključujući Agenciju za ravnopravnost spolova i Savjetodavno tijelo za zaštitu braniteljica ljudskih prava, predstavnicima Ministarstva pravde i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Gender centra Republike Srpske, Zajedničke komisije za evropske integracije i Zajedničke komisije za ljudska prava Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo.
Također sam se sastala s troje ombudsmana iz Institucije ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine.
Posjetila sam i Bijeljinu, Bihać, Kakanj, Lopare, Prijedor, Prnjavor, Srebrenicu i Zenicu.
Želim da se zahvalim vlastima Bosne i Hercegovine što su uputili poziv i omogućili moju posjetu, kao i svim predstavnicima vlastima s kojima sam se sastala.
Također želim zahvaliti rezidentnoj koordinatorici Ujedinjenih nacija i Timu Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, prvenstveno višoj savjetnici za ljudska prava i njenim saradnicima, na pomoći u organizaciji ove posjete.
Na kraju, ali ne i manje važno, želim da se zahvalim svim braniteljima ljudskih prava koji su razgovarali sa mnom. Izražavam svoju punu solidarnost s vama i vašom borbom.
2. Preliminarni nalazi
Širom cijele Bosne i Hercegovine, u Federaciji, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko, u urbanim i ruralnim područjima, rade se nevjerovatne stvari na zaštiti i promociji ljudskih prava.
Ljudi koji brane pravo na zdrav okoliš, u duhu žena Kruščice, štite ekosisteme, pravo na zdrav okoliš i pravo na vodu. One su nevjerovatan primjer, faktor ujedinjenja u cijeloj zemlji, braneći univerzalnost ljudskih prava koja bi bila pogažena korporativnim, političkim i ličnim interesima. Suočavaju se s ilegalnim iskopavanjima, korupcijom i oduzimanjem imovine.
Pripadnici romske zajednice dekonstruišu diskriminaciju i osnažuju romsku djecu, žene i mlade.
Članovi LGBTI+ zajednice i njihovi saveznici bore se za svoja prava, insistirajući na jednakosti za sve, bez obzira na njihov rodni identitet ili seksualnu orijentaciju.
Branitelji prava osoba s invaliditetom s pravom insistiraju na cjelovitoj primjeni Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom te na okončanju njihove isključenosti iz društva, organizirajući se, protestirajući i igrajući svoju ulogu u društvenim pokretima.
Ljudi koji su solidarni s migrantima, izbjeglicama i tražiteljima azila dokumentuju vraćanja na hrvatskoj i srpskoj granici, utvrđuju identitete nastradalih žrtava kriminalnih radnji ili nemara države i osiguravaju da ljudi u pokretu mogu živjeti dostojanstveno.
Branitelji ljudskih prava rade na tranzicijskoj pravdi, osiguravajući da se nasilje iz prošlosti ne ponavlja niti veliča, te da žrtve mogu pristupiti pravnoj zaštiti i prevladati traumu.
U velikom broju slučajeva branitelji ljudskih prava i sami dolaze iz marginaliziranih grupa ili su diskriminirani u društvu. U nekim slučajevima su i sami žrtve zločina počinjenih tokom rata.
Toliko toga postižu, uprkos fragmentiranom političkom pejzažu i „zamrznutom miru“ koji opisuju mnogi koje sam upoznala tokom svoje posjete zemlji.
Prošlo je 30 godina od srebreničkog genocida i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a branitelji ljudskih prava širom zemlje demonstriraju nevjerovatno jedinstvo i solidarnost međusobno, kao i s narodima i građanima Bosne i Hercegovine. Oni su ti koji utjelovljuju bolju budućnost koju je mir najavio. Postoje primjeri gdje ih domaće vlasti prate u njihovom radu, ali nigdje nisam svjedočila stepenu političke volje koji bi dosegao nivo pune podrške.
Također postoje značajni dokazi da vlasti i treće strane direktno i namjerno podrivaju ljudska prava i dovode u opasnost branitelje ljudskih prava.
3. Dobre prakse
Naišla sam na određene pozitivne prakse vlasti.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice uspostavilo je Savjetodavno tijelo za zaštitu braniteljica ljudskih prava žena u okviru svoje Agencije za ravnopravnost spolova. Iako bi to tijelo moglo i trebalo biti ovlašteno da učini mnogo više, uz šire učešće i potpuniji mandat, više braniteljica ljudskih prava s kojima sam razgovarala ističe ovaj primjer kao jednu od dobrih praksi.
Entitetska ministarstva, kako u Federaciji, tako i u Republici Srpskoj, u nekim slučajevima demonstrirala su određeni stepen saradnje sa braniteljima ljudskih prava i javne podrške njihovom radu, pod uslovom da se izbjegavaju pitanja koja se smatraju politički osjetljivim.
Lokalne vlasti su također iskazale podršku onima koji ostvaruju pravo na odbranu ljudskih prava, prvenstveno izvan urbanih područja, uključujući branitelje i promotore prava manjina, prava žena i okoliša. Jedan takav primjer je Prnjavor.
U Brčko distriktu, Zakon o javnom okupljanju, usvojen 2020. godine, u skladu je s međunarodnim standardima ljudskih prava i mogao bi poslužiti kao model za druge zakonodavce, kao što su to učinili neki kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Nezavisna tijela za ljudska prava, poput Institucije ombudsmana za ljudska prava, iskazala su nespremnost da preduzmu mjere po osjetljivim pitanjima, uz nedovoljnu podršku aktivistima za ljudska prava drugih. Moraju biti mnogo proaktivniji i jedinstveni.
Pozitivne povratne informacije dolaze od branitelja ljudskih prava koji su sarađivali s Ombudsmanom za djecu Republike Srpske.
Ovo su pozitivni primjeri i njih treba nadograđivati. Međutim, branitelji ljudskih prava dobivaju najveću podršku jedni od drugih. Takvu solidarnost bi trebale iskazati i vlasti.
4. Pitanja koja izazivaju zabrinutost
Pogoršanje položaja branitelja ljudskih prava u Republici Srpskoj
Posljednjih godina zabilježena su ozbiljna pogoršanja okruženja za odbranu i promociju ljudskih prava u Republici Srpskoj.
Branitelje ljudskih prava, uključujući kritičke nezavisne medije i organizacije civilnog društva, visoki zvaničnici, uključujući predsjednika entiteta Milorada Dodika, portretiraju kao neprijatelje Republike Srpske. Čini se da je to postalo temelj kontinuiranog, regresivnog, etnonacionalističkog diskursa vladajućih političkih struktura u entitetu, a koji je, naizgled, usmjeren na produbljivanje podjela kako bi se cementirala moć osvojena sa Dejtonskim sporazumom te otvorio put za ostvarivanje lične koristi.
Pod okriljem ovakvog diskursa, i kao njegov ključni sastavni element, uvedeni su zakoni s prividnim ciljem zaštite entiteta Republika Srpska i prava njenih stanovnika kao takvih, ali naizgled isključivo s ciljem ograničenja građanskih i političkih prava, prvenstveno prava na slobodu izražavanja, slobodu udruživanja i nediskriminaciju. Navedeno je praćeno zakonodavstvom koje olakšava rad kompanija za eksploataciju resursa.
Ponovno uvođenje kriminalizacije klevete Izmjene i dopune Krivičnog zakonika Republike Srpske u julu 2023. godine označile su prekretnicu u tom pogledu. Sa izmjenama i dopunama i njihovim stupanjem na snagu u januaru 2024. godine kreirano je novo poglavlje u Krivičnom zakoniku kojim se osobama koje su proglašene krivima za klevetu izriču novčane kazne u iznosu do 3.000 eura, a u slučaju neplaćanja novčane kazne, predviđena je zatvorska kazna u trajanju do dvije godine.
Izmjenama i dopunama su predviđeni određeni izuzeci od odgovornosti, uključujući i slučajeve kada su sporne izjave date „radi odbrane prava“, s tim da je teret dokazivanja ovakve odbrane na optuženom, pored izostanka dovoljnog angažmana na rješavanju problema kod ovakvih zakonskih rješenja.
Navedeno je rezultat činjenice da su problemi sa zakonodavstvom egzistencijalne prirode. Izmjene i dopune su u suprotnosti s članom 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne ispunjavaju kriterije nužnosti, pravne sigurnosti ili proporcionalnosti. Naime, kleveta bi trebala biti propisana kao prekršaj, a ne krivično djelo. Loša praksa u drugim državama nije nikakvo opravdanje. Potrebno je ukinuti odredbe krivičnog zakona u dijelu koji se tiče klevete te, gdje je to potrebno, zamijeniti odgovarajućim odredbama o kleveti u domeni građanskog prava.
Nakon ponovne kriminalizacije klevete, nekolicina drugih novih zakona je značajno uticala na branitelje ljudskih prava u Republici Srpskoj. Premda vlasti Republike Srpske insistiraju da ne postoji poveznica između ovih zakonskih propisa, moja ocjena je drugačija.
Među njima je i Zakon o posebnom registru i transparentnosti rada neprofitnih organizacija (tzv. „zakon o agentima stranog uticaja“). Premda je Ustavni sud Bosne i Hercegovine isti nedavno stavio van snage, njegov sadržaj i način na koji je usvojen ukazuju na stigmatizirajući pristup Vlade tog entiteta prema onima koje percipiraju kao prepreku na putu realizacije njihovih programa.
Zakon je usvojen u hitnoj proceduri, kao rezultat navodne potrebe za zaštitom ustavnog poretka Republike Srpske. Njime je predviđena klasifikacija nevladinih organizacija korisnica stranih sredstva i onih za koje se smatra da provode „političko djelovanje ili političke aktivnosti“ kao „agenti stranog uticaja“, te je predviđeno uspostavljanje posebnog registra za takve nevladine organizacije. Zakon predviđa da registrom upravlja Ministarstvo pravde Republike Srpske, koje također cijeni koje se aktivnosti mogu smatrati „političkim“ u kontekstu zakonskih odredbi. U slučaju njegove provedbe, nevladine organizacije u registru će biti podvrgnute pojačanom nadzoru od strane vlasti, uključujući inspekcije.
Slično izmjenama i dopunama kojima se ponovo kriminalizuje kleveta, stiče se dojam da je takozvani Zakon o agentima stranog uticaja uveden kao dio ciljane politike vlasti u Republici Srpskoj da delegitimiziraju aktivnosti svakoga ko se protivi interesima moćnika unutar vladajuće stranke, što uključuje branitelje ljudskih prava, poput članova organizacija civilnog društva i nezavisnih novinara. Postoji mogućnost za dalju demonizaciju i podrivanje rada organizacija civilnog društva korisnica stranih sredstava. Tokom procesa izrade zakona, pozivala sam na njegovo povlačenje iz procedure. Iako sam osjetila olakšanje nakon što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine stavio van snage ovaj zakon, ministar pravde Republike Srpske me je obavijestio da nastavljaju s izradom podzakonskih akata, nakon čega će uslijediti uspostavljanje registra, što je izuzetno zabrinjavajuće. Potrebno je trajno odustati od ovakvog zakona.
U svjetlu etnonacionalističkog narativa vlasti Republike Srpske o unutrašnjem neprijatelju, prava žena i LGBTI+ zajednice, kao i onih koji brane njihova prava, eksplicitno se predstavljaju kao prijetnja tradicionalnim vrijednostima i porodici protiv kojih se treba boriti. Navedeno se ogleda u izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske iz februara 2025. godine, kojima se briše termin „rodni identitet“ kao zaštićene karakteristike iz odredbi članova koji kriminaliziraju zločine iz mržnje, govor mržnje i zaštitu ljudskih prava i osoba koje rade za jednakost. Time se potencijalno uklanja pravna zaštita za osobe koje su meta zločina iz mržnje na osnovu njihovog rodnog identiteta, uključujući branitelje ljudskih prava i one koji zagovaraju jednakost. Ovim se šalje vrlo negativan signal društvu i primjer je kako vlasti usvajaju agendu antirodnog pokreta prisutnog u zemlji. Dok vlasti Republike Srpske insistiraju da su osnažile pravnu zaštitu kroz izmjene i dopune, branitelji ljudskih prava pogođeni navedenim izmjenama izražavaju snažno neslaganje sa ovakvom ocjenom.
Isti obrazac se ponavlja i u Zakonu o zaštiti ustavnog uređenja Republike Srpske, pokrenutom u martu 2025. godine. Premda zakon nije prošao kompletnu proceduru usvajanja, bojim se da bi isti mogao biti ponovo uveden ili jednostavno implementiran. Odredbe koje kriminalizuju one koji „ugrožavaju ustavni poredak Republike Srpske“ ili koji „ne poštuju ili ne provode odluke institucija ili tijela Republike Srpske“ mogle bi imati ozbiljan negativan uticaj na branitelje ljudskih prava i pogoršati autocenzuru svih glasova koji kritikuju politike entitetskih vlasti.
Prava na slobodu izražavanja i slobodu udruživanja, kao i sloboda od diskriminacije i ravnopravnost spolova, zaštićena su Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, čija je potpisnica i Bosna i Hercegovina, jednako kao i drugim međunarodnim instrumentima i standardima o ljudskim pravima. Pravo na slobodu od diskriminacije je temeljno ljudsko pravo, kao i pravo na rodnu ravnopravnost. Prava na slobodu izražavanja i udruživanja mogu se ograničiti samo u ograničenim izuzetnim okolnostima. Posljednjih godina, u Republici Srpskoj su potisnuti ovi ključni principi međunarodnog prava o ljudskim pravima.
Položaj branitelja ljudskih prava u oblasti zaštite okoliša u zemlji
Aktivisti na zaštiti ljudskih prava vezanih za okoliš rade nevjerovatne stvari u Bosni i Hercegovini. Dok su se neki do sada mogli slobodno i uspješno organizirati, postoji više simptomatičnih slučajeva koji izazivaju značajnu zabrinutost i ukazuju na rastući pritisak.
Tokom posjete, upoznala sam se s problematikom 1) branitelja u oblasti okoliša na lokalnom nivou, posebno u zajednicama u blizini lokacija predloženih ili postojećih ekstraktivnih aktivnosti i takozvanih projekata „zelene tranzicije“; 2) nezavisnih novinara koji izvještavaju o pitanjima okoliša, uključujući povezane koruptivne i korporativne aktivnosti; i 3) nevladinih organizacija koje podržavaju i novinare i aktiviste na lokalnom nivou, uz zagovaranje kod vlasti.
U Republici Srpskoj, usvajanje takozvanog zakona o agentima stranog uticaja izazvalo je značajnu zabrinutost među braniteljima u oblasti okoliša. Premda je zakonom predviđen izuzetak za nevladine organizacije u oblasti zaštite okoliša, branitelji ljudskih prava ističu zabrinutost da bi se njihov rad u svakom trenutku mogao smatrati „političkim“ i da bi mogli biti uvršteni u registar, što bi ozbiljno stigmatiziralo njihov rad. Ponovna kriminalizacija klevete također je imala svoje efekte, posljedično dovodeći do autocenzure. Ovo treba posmatrati u svjetlu zakonodavstva usvojenog radi olakšavanja rada kompanija za eksploataciju u entitetu, uključujući i Zakon o geološkim istraživanjima.
Veći broj aktivista na lokalnom nivou angažovanih na zaštiti okoliša postali su meta kampanja blaćenja, a SLAPP-ovi, odnosno, strateške tužbe protiv učešća javnosti, predstavljaju važno pitanje kojim se mora pozabaviti. Ohrabruje me iskazana spremnost Ministarstva pravde Republike Srpske za zakonodavstvo koje bi rješavalo ova pitanja. SLAPP tužbe pokreću strane i domaće kompanije protiv braniteljica ljudskih prava aktivnih po pitanjima okoliša, a često su uključeni i lokalni politički interesi. Navodno su kompanije slale i dopise o prestanku i odustajanju u kojima se prijeti neprimjerenim pravnim postupcima braniteljima ljudskih prava u nevladinim organizacijama, u očiglednom pokušaju da ih zastraše i ušutkaju.
Simptomatičan primjer je lažni slučaj pokrenut protiv mladih braniteljica ljudskih prava Sare Tuševljak i Sunčice Kovačević, zbog njihove odbrane Kasindolske rijeke i prava onih koji se na istu oslanjaju. Više je upečatljivih aspekata ovog slučaja. Prvi je otpornost koju su Sara i Sunčica iskazale, uprkos njihovom povlačenju po sudovima u posljednje tri godine. One nisu žrtve već primjer na koji bi svi u Bosni i Hercegovini trebali biti ponosni. Treba ih podržati, ali čini se da mnogi profitiraju od SLAPP tužbe protiv njih, uključujući i belgijsku kompaniju koja je pokrenula tužbu, Green Invest, domaću građevinsku kompaniju i druge uključene, advokatsku kancelariju koja zastupa kompaniju, kao i kompaniju koja je vještačila pred sudom. Predmet pratim od 2022. godine i nastavljam to činiti. Pozivam kompaniju da odustane od tužbe i pozivam vlasti da se službeno očituju na dopis o navodima u ovom predmetu koji sam uputila u januaru 2023. godine.
Još jedan slučaj koji izaziva značajnu zabrinutost tiče se Zorana Poljaševića, jednog od lidera uspješnog pokreta za zaštitu planine Ozren, lokacije predloženih iskopavanja „kritičnih minerala“. Inspirisala me je priča ovog pokreta, u kojem su se ljudi iz Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine ujedinili kako bi zaštitili ekosistem, kulturu i historiju planine. Ipak, Zoran je platio visoku cijenu, navodno je otpušten sa radnog mjesta inženjera u odmazdi zbog njegove uloge u pokretu. Predstoji ročište po njegovoj tužbi zbog neutemeljenog otkaza, a ja ću pažljivo pratiti ishod suđenja. Zoran bi trebao biti vraćen na svoje radno mjesto.
Aktivisti na zaštiti okoliša su također direktno primali prijetnje zbog svog aktivizma i upozoreni su da prestanu s aktivnostima. Ozbiljno sam zabrinuta zbog štete po okoliš i utjecaja rudarenja lignita na ljudska prava u Bukovoj Kosi kod Prijedora, te pozivam vlasti Republike Srpske da se uključe u smislene i inkluzivne konsultacije s lokalnim stanovništvom i braniteljima ljudskih prava kako bi iznašli rješenje i pravni lijek.
Postoje i drugi slučajevi s kojima sam upoznata i koje ću detaljnije istražiti. Također sam vrlo zabrinuta zbog navoda o pritiscima na branitelje ljudskih prava od strane diplomata stranih ambasada sa interesom za ekstraktivne projekte u zemlji.
Položaj novinara
Nezavisni novinari imaju ključnu ulogu u razotkrivanju kršenja ljudskih prava i važni su saveznici branitelja ljudskih prava te često ostvaruju pravo da i sami brane ljudska prava. Treba ih podržati, a sve države trebaju stvoriti okruženje u kojem novinari mogu slobodno djelovati, bez straha.
Postoje dokazi da to nije slučaj u Bosni i Hercegovini. Najjasniji odraz navedenog je ponovna kriminalizacija klevete u Republici Srpskoj, o kojoj je već bilo riječi. Iako do danas nije bilo osuđujućih presuda protiv novinara za ovo novo krivično djelo, njime je značajno narušen njihov rad, a novinari koji izvještavaju o pitanjima ljudskih prava, poput korupcije i ekstraktivne industrije, osjećaju potrebu za autocenzurom i preduzimanjem dodatnih mjera opreza u svom radu.
Iako postoje posebni izazovi u Republici Srpskoj, novinari se suočavaju s problemima u cijeloj zemlji, ne samo u RS-u. Jednako kao i aktivisti za zaštitu okoliša, i novinari su meta neosnovanih građanskih tužbi (SLAPP) i prijetnji pravnim postupcima u pokušaju da ih se ušutka, kao i fizičkih napada i online zlostavljanja. Postoji široko rasprostranjena nekažnjivost za ove napade, a novinari izvještavaju da napori na utvrđivanju odgovornosti staju kada slučajevi stignu do tužilaštava, dok političari rijetko i gotovo nikada ne osuđuju odmazde protiv novinara. Određeni visokopozicionirani političari, posebno u Republici Srpskoj, također su više puta izvrgavali novinare osudi javnosti, a prijetnje i klevete političara su prolazile nekažnjeno. Specijalni izvještaj Institucije ombudsmana o prijetnjama novinarima, objavljen 2017. godine, ukazuje da ovi problemi nisu nikakva novina. Međutim, po mišljenju mnogih mojih sagovornika, od tada se situacija pogoršala, a nezavisni novinari također mogu biti značajno pogođeni usvojenim Zakonom o agentima stranog uticaja u Republici Srpskoj.
Kontakt tačke za novinare koji su u riziku nedavno su uspostavljene u tužilaštvima i ministarstvima unutrašnjih poslova, što je ohrabrujuće. Međutim, u razgovorima s novinarima o ovom mehanizmu, jasno su stavili do znanja da im isti trenutno nije u mogućnosti pružiti efikasnu zaštitu i da bi ga trebalo ojačati.
Položaj branitelja prava LGBTI+ osoba
Jednako kao i branitelji okoliša i nezavisni novinari, zagovornici prava LGBTI+ zajednice izloženi su pritiscima u Bosni i Hercegovini, što je, očigledno, jedna od oblasti koja izaziva zabrinutost.
Međutim, situacija nije ujednačena.
Branitelji prava LGBTI+ osoba imaju relativnu slobodu organizovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, barem u većim gradovima. Potvrda njihovog izvanrednog angažmana je i godišnja Povorka ponosa koja se održava u Sarajevu. Međutim, prisiljeni su prevazilaziti opterećujuće obaveze koje je nametnuo Kanton Sarajevo prilikom organizacije Povorke, a koje su rezultat odredbi Zakona o javnom okupljanju Kantona, koji nije u skladu s međunarodnim pravom i standardima ljudskih prava i trebao bi se podvrgnuti reformama. Javna okupljanja LGBTI+ u Sarajevu, uključujući Povorku, označena su kao „visokorizična“, što dovodi do značajnih sigurnosnih troškova koje je dužan snositi Organizacijski odbor Povorke.
Situacija je znatno gora u Republici Srpskoj, gdje je LGBTI+ zajednica direktno stigmatizirana od strane vladajuće stranke. Dana 18. marta 2023. godine, nasilna rulja je napala branitelje LGBTI+ prava na njihovom dogovorenom sastanku u Banjoj Luci. Sastanak je organizovan nakon što je lokalna policija zabranila projekciju filma koju su aktivisti planirali i to nekoliko sati prije nego što je trebala biti održana. Takvi događaji su se održavali u gradu više godina bez incidenata, ali ovog puta događaj je privukao pažnju lokalnih političara, a predsjednik Republike Srpske i gradonačelnik Banja Luke su se usprotivili napadu. Pokrenuta je istraga o napadu, koji je snimljen kamerom i dogodio se u prisustvu policije Republike Srpske, s tim da je istraga još uvijek u toku, uprkos činjenici da je prošlo više od dvije godine. Veoma sam zabrinuta što se ovo dogodilo u kontekstu govora mržnje usmjerenog protiv LGBTI zajednice i zbog navoda da nije riječ o izolovanom incidentu.
Napad je prošao potpuno nekažnjeno, sa snažnim efektima na branitelje prava LGBTI+ osoba u entitetu, ali i ostatku zemlje. Treba ga posmatrati u kontekstu nedavnih zakonodavnih intervencija koji podrivaju ljudska prava u entitetu, kao i narativa o unutrašnjem neprijatelju koji su razvili visokopozicionirani članovi vladajuće stranke.
Položaj branitelja prava migranata
U prethodnim godinama, migranti, izbjeglice i tražitelji azila suočavali su se s vrlo teškim uslovima u Bosni i Hercegovini, kao i oni koji su s njima sarađivali kao znak solidarnosti. Tokom moje posjete, obaviještena sam da su ljudi koji rade ovaj posao prethodno bili ozbiljno uznemiravani, posebno u pograničnim područjima, a među metama su se posebno isticale braniteljice ljudskih prava. Iako se migranti, izbjeglice i tražitelji azila i dalje suočavaju s izazovima u zemlji, uključujući pristup adekvatnoj hrani i zdravstvenoj zaštiti, te navodno nasilje od strane policije, situacija se od tada poboljšala i ljudi u većini slučajeva mogu raditi u znak solidarnosti s njima bez straha. Ipak, suočavaju se s administrativnim preprekama i prisiljeni su uložiti značajno vrijeme i energiju u birokratske probleme koji bi se mogli mnogo brže riješiti uz odgovarajuću podršku vlasti. Čini se da se i administrativni zahtjevi u nekim slučajevima koriste za prijetnju braniteljima ljudskih prava koji rade na granicama. Nastavit ću pratiti ova dešavanja i namjeravam ih detaljnije ispitati u svom završnom izvještaju. Solidarnost treba podržavati, a nikako ometati, potiskivati ili kriminalizirati.
Položaj aktivista u oblasti tranzicijske pravde i pomirenja
Neke od najizazovnijih poslova u zemlji obavljaju oni koji žele ispraviti nepravde rata. U takvim aktivnostima ste usamljeni, a uglavnom ih obavljaju žene, i to uz malu podršku vlasti ili često uz njihovo aktivno protivljenje. Ljudi često zaziru od javne podrške ovim braniteljima. Jedna braniteljica ljudskih prava mi je govorila koliko je teško pogađa što se zločini počinjeni u njenoj regiji sada ponavljaju u Gazi, dok međunarodna zajednica nijemo posmatra. Vrijeme prolazi, ali vrijeme ne liječi sve rane. Tranzicijska pravda iziskuje hrabrost, razumijevanje i upornost. Upravo to su i pokazali branitelji ljudskih prava, ali im je potrebna podrška.
Branitelji ističu i administrativna uznemiravanja, uključujući policijske inspekcije tokom pandemije COVID-19, gdje su ove organizacije bile jedine targetirane. Jedan od ključnih koraka ka pomirenju trebao bi biti podizanje spomen-obilježja za civilne žrtve rata, uključujući i djecu Prijedora, gdje se bilježe administrativne prepreke i političko protivljenje. Branitelji ljudskih prava koji rade na pitanjima tranzicijske pravde i pomirenja trebali bi moći raditi bez straha od gubitka posla ili rizika od daljeg isključenja i ponovne traumatizacije.
Položaj branitelja ljudskih prava s invaliditetom
Na sastancima s braniteljima ljudskih prava osoba s invaliditetom tokom moje posjete, upoznata sam s glavnim izazovima s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, uključujući socijalnu isključenost, siromaštvo i široko rasprostranjene prepreke u ostvarivanju i realizaciji njihovih prava. Država je ratificirala UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom iz 2010. godine, ali uprkos određenom napretku, čini se da je mala vjerovatnoća za promjenu pristupa zdravstvenog sistema invaliditetu u zemlji, a što značajno utiče na prava osoba s invaliditetom, uključujući njihovo pravo na odbranu ljudskih prava.
Braniteljke sa invaliditetom smatraju da su isključene i iz pokreta za prava žena i iz pokreta za osobe s invaliditetom. Pristup pravdi i dalje predstavlja veliku zabrinutost, bez institucionalne strukture za sistemsku, besplatnu pravnu pomoć. Osim toga, Zakon o organizacijama i reprezentativnim organizacijama omogućava reprezentativnost samo u okviru jedne kategorije osoba s invaliditetom, što ometa rad većih saveza koji predstavljaju udruženja temeljena na članstvu.
Pravo na javno učešće za osobe s invaliditetom i one koji se zalažu u njihovo ime treba učiniti pristupačnijim, uključujući i veća prilagođavanja u smislu fizičke pristupačnosti i smislene inkluzije.
Položaj branitelja ljudskih prava iz manjinskih grupa
Manjine čine sastavni dio bogatog društvenog mozaika u Bosni i Hercegovini, ali nailaze na značajne izazove zbog diskriminacije sadržane u Dejtonskom mirovnom sporazumu, a koja se reflektira na odnose u društvu. Pripadnicima manjina je teže da javno istupaju i organiziraju odbranu ljudskih prava, a ipak to čine uspješno širom zemlje. U nekim slučajevima, vlasti ih podržavaju, posebno na lokalnom nivou, kao što je to slučaj u Prnjavoru. U određenim lokalnim zajednicama, čini se, dobro su prihvaćeni i od većinskog stanovništva i od lokalnih vlasti, dok se drugdje suočavaju sa poteškoćama. Bilo je i nekih značajnih uspješnih priča, ali izazovi su i dalje prisutni, dok aktivisti za prava manjina također osjećaju efekte gore navedenih zakonodavnih inicijativa u Republici Srpskoj.
Položaj braniteljica ljudskih prava
Žene su u prvim redovima borbe za ljudska prava i socijalnu pravdu u Bosni i Hercegovini, jednako kao i širom svijeta. Prisutne su u borbi za okoliš, u tranzicijskoj pravdi, u zaštiti prava migranata, u nezavisnom novinarstvu i zagovaranju u odbrani prava LGBTI+ zajednice, prava manjina i osoba s invaliditetom. Ipak, biti žena je multiplikator rizika kada je u pitanju aktivizam za ljudska prava u zemlji. U mnogim slučajevima odmazde protiv braniteljica ljudskih prava, žene su meta zbog ostvarivanja svog prava na odbranu ljudskih prava. To se dešava na sudovima, gdje su braniteljice ljudskih meta SLAPP tužbi, potom na granicama, gdje su žene bile podvrgnute prijetnjama, doksiranju i fizičkim napadima zbog svog angažmana s ljudima u pokretu. Ovo se dešava tamo gdje se žene iz redova manjina suočene s predrasudama unutar i izvan vlastitih zajednica, dešava se i braniteljicama ljudskih prava koje brane prava drugih žena i pružaju im podršku, jer su često stigmatizirane i suočavaju se s rodno motiviranim i mizoginim komentarima, kako lično, tako i na društvenim mrežama. Čini se da sa publicitetom braniteljica ljudskih prava uslijed njihovog aktivizma povećava i rizik od odmazde.
Veliki dio ovih rizika je posljedica duboko patrijarhalnog društva, gdje je ženama tradicionalno bila prepuštena briga o porodici. Braniteljice se također suočavaju s reakcijama pokreta protiv ljudskih prava i rodne ravnopravnosti, između ostalog, i na društvenim mrežama. Navode da često ni ne prijavljuju prijetnje ili napade policiji jer ne očekuju da će dobiti bilo kakvu opipljivu podršku. Osim toga, njihove porodice i zajednice mogu ih pritisnuti da odustanu od svog angažmana u oblasti ljudskih prava.
5. Zaključci
Uslijed specifičnog političkog uređenja u Bosni i Hercegovini i popratnih složenih zakonodavnih mehanizama, položaj branitelja ljudskih prava u zemlji nije ni blizu ujednačenog. Međutim, standardi kojih su se sve vlasti u zemlji dužne pridržavati su jasni i utvrđeni u međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima čija je država strana potpisnica te povezanim standardima ljudskih prava. Navedeno također uključuje Deklaraciju UN-a o braniteljima ljudskih prava, usvojenu konsenzusom na Generalnoj skupštini UN-a 1998. godine, koja proširuje prava utvrđena u temeljnim ugovorima o međunarodnim ljudskim pravima. Deklaracija prepoznaje da svi ljudi imaju pravo braniti ljudska prava, poduzimati mirne aktivnosti na njihovoj zaštiti u slučajevima prijetnji od kršenja i da država ima dužnost zaštititi ljude od nasilja, prijetnji, odmazde, diskriminacije, pritiska ili proizvoljnog djelovanja u bilo kojem obliku radi ostvarivanja ovog prava.
Mnogo više bi se moglo učiniti kako bi se Deklaracija pretočila u stvarnost u Bosni i Hercegovini i mnogo bi se time moglo postići, u oblasti tranzicijske pravde, borbe protiv korupcije, prava žena, manjina, LGBTI+ zajednica, zaštite okoliša i pravedne tranzicije koja podržava princip univerzalnih ljudskih prava. Odgovornost je na državi, u svim njenim oblicima. Pozivam je da prihvati izazov Deklaracije i sarađuje s braniteljima ljudskih prava kako bi zaštita, poštivanje i ostvarivanje ljudskih prava postali stvarnost za sve pod njenom jurisdikcijom.
6. Preliminarne preporuke
Vlastima u cijeloj zemlji:
- Poduzeti proaktivne mjere za rješavanje negativnih narativa o promociji i zaštiti ljudskih prava u zemlji, uključujući prestanak svih javnih istupa političara koji omalovažavaju rad branitelja ljudskih prava ili ga poistovjećuju s kriminalom ili sigurnosnim problemima;
- Promovisati ulogu nezavisnog novinarstva i poduzeti mjere kako bi se osiguralo da su novinari zaštićeni od zastrašivanja ili odmazde bilo koje vrste zbog njihovog rada;
- Osigurati usklađenost između svih domaćih propisa i međunarodnog prava o ljudskim pravima;
- Potpisati i ratificirati Konvenciju Vijeća Evrope o zaštiti okoliša putem krivičnog prava i sarađivati s civilnim društvom kako bi se pripremila njena cjelovita provedba;
- Osigurati poštivanje Arhuske konvencije od strane svih relevantnih vlasti kao prioritetne u zemlji;
- Značajno osnažiti mrežu kontakt tačaka za novinare koji su u riziku pri tužilaštvima i ministarstvima unutrašnjih poslova, preduzeti korake za uspostavljanje kontakt tačaka za organizacije civilnog društva koje rade na pitanjima ljudskih prava unutar Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i svih drugih relevantnih ministarstava;
- Usvojiti zakone i poduzeti mjere podizanja svijesti, uključujući i među tužiocima i pravosuđem, kako bi se spriječila zloupotreba krivičnog i građanskog prava protiv branitelja ljudskih prava, uključujući novinare, putem SLAPP tužbi;
- Preduzeti odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo smisleno, inkluzivno i ravnopravno javno učešće branitelja ljudskih prava; uključujući i utvrđivanje i uklanjanje prepreka za pristup branitelja s invaliditetom;
- Unaprijediti transparentnost imenovanja članova u vijeća/savjete za manjine i osigurati ravnopravno i efikasno učešće žena iz reda manjina u donošenju odluka koje se na njih odnose.
Vlastima Republike Srpske:
- Ukinuti izmjene Krivičnog zakonika kojima se ponovo uvodi krivično djelo klevete, osiguravajući da se isto klasificira kao prekršaj iz sfere građanskog prava isključivo kroz propise koji podržavaju slobodu izražavanja kako je zagarantovano članom 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima;
- Ukinuti Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija i preduzeti aktivne mjere za potpunu zaštitu slobode udruživanja, kako je zagarantovano članom 22. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima;
- Ukinuti izmjene i dopune Krivičnog zakonika koje se odnose na rodni identitet, vraćajući taj termin, te poduzeti aktivne mjere na promociji ljudskih prava LGBTI+ zajednice u entitetu, uključujući djelovanje onih koji brane njihova prava;
- Bez daljnjeg odlaganja osigurati nepristrasnu i efikasnu istragu napada na branitelje LGBTI+ prava u Banjoj Luci u martu 2023. godine i izvesti počinioce pred lice pravde;
- U konsultaciji sa braniteljima ljudskih prava u oblasti zaštite okoliša i pogođenim članovima zajednice, provesti reviziju svih izdatih dozvola za rudarenje lignita u Bukovoj Kosi kod Prijedora, uzimajući u obzir uticaje na okoliš i ljudska prava.
Vlastima Federacije Bosne i Hercegovine:
- Razmotriti unapređenje Zakona o građanskoj inicijativi i zaštiti građana i aktivista i, nakon što isti bude usvojen, osigurati njegovu cjelovitu i efikasnu primjenu.
Svim kantonalnim vlastima:
- Osigurati da svi zakoni na kantonalnom nivou budu u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava, posebno u vezi s pravima na slobodu udruživanja, mirnog okupljanja i izražavanja (članovi 19, 21. i 22. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima)
- Osigurati da teret troškova sigurnosnih mjera tokom javnih okupljanja poput Povorke ponosa ne snose organizatori ovakvih okupljanja.
Instituciji ombudsmana za ljudska prava:
- Pripremiti specijalni izvještaj o položaju branitelja ljudskih prava, uključujući posebna poglavlja o onima koji brane prava vezana za okoliš; prava žena; prava LGBTI+ zajednice; prava osoba s invaliditetom; i braniteljima prava migranata;
- Uključiti poglavlja o braniteljima ljudskih prava u druge relevantne posebne tematske izvještaje;
- Prikupljati i objavljivati razvrstane statistike o pritužbama zaprimljenim od branitelja ljudskih prava;
- Prisustvovati sudskim postupcima u predmetima protiv branitelja ljudskih prava, uključujući parnice protiv Sare Tuševljak i Sunčice Kovačević.
